(Majstor Ananda i Damir Tenodi: Dijalozi 1988.; Anan Press 1994.)

Majstor Ananda: Treba razvijati svijest o utjecajima. Proširivati vlastito razumijevanje tih utjecaja, znajući da istovremeno prijeti i opasnost. Prva opasnost na koju nailazi aspirant željan osvještavanja jest pohlepa.
Shifu Damir: Kad se u svemu očekuje neka dobrobit?
A: Da. Pa biće, smatrajući da je na putu, da je krenulo, da mu se otvaraju nove percepcije i novi načini mišljenja, nove težnje - odjednom fanatički, upravo pohlepno, počne prakticirati sve za što, na novom putu, načuje da je dobro...

***

D: Što je onda idealna zajednica? Zajednica pojedinaca, zajednica u kojoj se usmjerava na individualni razvoj?
A: Na sebe orijentirani pojedinci se u jednom času osjete prepuni, kao da se prelije, presipa punoća, i iz vlastitog Nastojanja se daje.Tek biće ispunjeno može davati. Bića prazna, koja u i kroz zajedništvo traže ispunjenje, niti će ispunjenje naći za sebe, niti će tom zajedništvu doprinijeti...

***

D: Kako definirati one koje vidimo kao krvnike svijeta? I kakav odnos zauzeti prema njima?
A: Fizički? To je vrlo kompleksno pitanje. Najlakše bi bilo objasniti time što Zakon, univerzalni Zakon, mirno se tako krećući po definiranoj putanji, djeluje u smislu evolucije; pa reći da treba krvnike zanemariti kao trenutačnu... devijaciju u tom kretanju; kao kad slušamo glazbu i u harmoniji odjednom dođe do odstupanja, neki šum se pojavi i nestaje...
... Ananda želi reći, ne može se nešto opravdati... ah, to je karmički, sudbina naroda, sve su to oni sami zaslužili i sličnim frazama. Bolje bi bilo to smatrati drastičnim pomakom, odstupanjem... A zašto do takvog pomaka dolazi, kako se za taj pomak biraju krvnici a kako žrtve? I kako suvremenici takvih zbivanja trebaju reagirati?
D: Je li neophodno odabrati stranu ili se možemo držati izvan svega?
A: Neizjašnjavanje je gore od krivog odabira. Indiferentnost je gora od greške. Ananda bi čak rekao da su manje krivi oni koji imaju udjela u krvničkim djelima, od onih koji su u mogućnosti pomoći, ali im nedostaje volja i odbijaju se umiješati. Ako takva djela i objašnjavamo pomakom, usklađivanjem, drastičnim mjerama neizbježnim u bivanju svjetovnom, čovječanskom, čak i aspirant koji uspije razumjeti potrebu za takvim pomakom... čak i adept koji savršeno razumije - odabire stranu. U većoj grupi onih koji se solidariziraju, karakteristika bića-koje-razumije je odsutnost strasti...

***

D: Kad se ljudi pitaju o dokazima za postojanje duše i prave prirode čovjeka, kako to pojasniti?
A: O tome ne pita nitko tko je smrt iskusio... tko je smrt promatrao. Kako može za postojanje duše dokaze tražiti netko tko mrtvo tijelo gleda? Kad je tako očito da tom tijelu nešto nedostaje... i svi koji su ikada mrtvo tijelo promatrali kažu da mu nedostaje... odluče da to zovu dušom ili životom. I ako netko traži dokaze ili potvrde za dušu, to je isto kao da traži dokaze ili potvrdu za život. Vrlo glup zahtjev. Jer je život tako očit.

***

D: Što se misli time kad se kaže i ponavlja da je misao vječna?
A: Misao je sinonim za Boga. Time se govori da je misao prijelaz, koji biće Njemu približava. Ne slijepa posvećenost, ne ganutost, ne emocionalna uzbuđenost, nego misao - misao je ono što biće vječnosti približava. Misao biću može postati najveći neprijatelj, jer je to područje gdje treba najveći oprez; ne u djelima, ne u aktivnostima, nego u svom misaonom izboru i opredjeljenju.
D: Da li ljudi to razumiju?
A: Ljudi su kao djeca. Ljudi misle da su unutar svoje lubanje sasvim zaštićeni i da mogu svakojake vragolije smišljati, nekažnjeno, jer nitko ih ne vidi (bez obzira što im se stalno ponavlja biblijska, neshvaćena fraza, jedno oko uvijek gleda...)
D: To se odnosi na univerzalnost, univerzalni um, povezanost...
A: ... i ne jenjava, i ne može biće mijenjanjem svojih misaonih preokupacija izbrisati ranije preokupacije. Misao mišljena, naročito zlomišljena, ne jenjava. Misao je vječna.
D: Uvijek ostaje prisutna, utisnuta...
A: ... dok je se ne uspije kompenzirati suprotnošću! U početku stvaranja svake velike religije, u prvim zapovijedima, uputama, pravilima, uvijek se naglasak stavlja na misao. Jer misao je vječna. Nikada upute u odnosu na fizičke aktivnosti nisu imale prioritet: u kršćanstvu, prva zapovijed je svijest o Njemu, misaona posvećenost. Sve ostalo je sekundarno, sve ostalo je samo organiziranje fizičkog bivanja i međudjelovanje bića na zemlji.