(Majstor Ananda i Damir Tenodi: Dijalozi 1989.;      Anan Press 1996.)

Shifu Damir: Da, kroz verbalnu simboliku se drugima na nešto želi ukazati. Ali onda se događa da se ta verbalna simbolika zamijeni za Istinu, pa se takve priče počinju doslovno shvaćati.
Majstor Ananda: Da.
D: Je li to korisnije nego da se istina prezentira u apstraktnom obliku, da se ponudi u izvornom, ali običnom čovjeku nedokučivom obliku - je li ipak taj razvodnjeni oblik onda prikladniji?
A: Što je svrha bića na Zemlji? Najviša, najvažnija svrha bića, svrha duše bića na Zemlji?
D: Kao kad smo spomenuli - što je forma u kojoj se nalazimo, cilj ili način?
A: Može se reći da svrha duše u fizičkom biću nije razvoj duše; jest, ali nije prvenstveno, ne kao prioritetna svrha, jer kad bi to bila svrha onda imamo mnogo drugih, puno efikasnijih metoda, da? ... jer se ta duša može razvijati na mnogo drugih načina i kroz mnogo drugih metoda mnogo efikasnije nego bivanjem na Zemlji. Nego je svrha duše u biću prvenstveno djelovati na druga bića... Znači življenje bića koje se isključivo za razvoj svoje duše zalaže je možda toj duši na korist ali u smislu ispunjavanja svrhe življenja na Zemlji - propušteno.
Znači svrha bića na Zemlji je pronalaženje načina komuniciranja s drugim bićima. Dok to nastojanje postoji, dotle je verbalna simbolika važna i neophodna. Dok to nastojanje postoji nije dovoljno reći "pa sve je već dato, kroz prirodu, kroz sveopće prisutno, svakom biću dato iskustvo, pa neka svi to sami dešifriraju", nego aspirant mora pokušavati sve što sam dokučuje onda i drugima komunicirati. Utoliko je verbalna simbolika neophodna za ispunjenje svrhe bića u svijetu.

***

D: Čini mi se da određena definiranost postoji ali ne prožima sve planove djelovanja...
A: Aspiranti se često osjećaju vrlo sputani i to je razumljivo, ali taj osjećaj uskoro nestaje. Ali ako se u tom primirenom stanju ne priprema, kako će biće u trenutku kad postane oslobođeno svojih sputanosti znati u tim novim prilikama odgovarajuće djelovati? Stoga se uvijek treba pripremati; to je kao netko tko ima nešto reći i čezne za šansom da mu se pruži prilika da govori - i kad mu se šansa da, ne zna jezik. Znači da je tu šansu čekao uzaludno, data šansa mu ne znači ništa pošto se za nju nije opremio, a opremit se može učeći u izolaciji, vježbajući se u svakodnevnim, trivijalnim situacijama koje se onda pokažu kao neprocjenjive jer su bile model na kojem se pripremalo za druge, takozvane velike i značajne situacije.
I to je onda početak!
D: Je li normalno da su počeci u ovoj našoj dobi. Jesu li ljudi dok su mlađi uopće spremni za početak ili je razdoblje pripreme uvijek tako dugo?
A: Početak je kada se trostruko nastojanje uskladi i simultano provodi. To je početak. Može biti ranije a može ne biti nikada. Biće na zemlji može svoj vijek odživjeti ne započinjući ništa, a da smatra kako je strahovito napredovalo spiritualno ili duhovno ili intelektualno ili emocionalno, da se posvećivalo okolini ili obitelji ili da se angažiralo radeći ili braneći domovinu - sve to nije ništa ako je izolirana aktivnost, sama za sebe... Tek kada trostruko nastojanje biće uskladi, to je njegov početak - odnosno nastavak razvoja i ispunjavanja svrhe duše. Kada shvati neophodnost usklađivanja tih triju aspekata svog bivanja.
D: Ananda govori o duhovnom, mentalnom i fizičkom bivanju?
A: Kao što smo definirali - učenje o naravi i svrsi duše, razmišljanje o sebi i dovođenje, sagledavanje i definiranje sebe u odnosu na naučeno, kao i predviđanje i ustanovljavanje discipline u odnosu na to naučeno o duši i na date okolnosti - znači sebe dovesti u relaciju s dušom, a ne se poistovjećivati sa dušom i onda samo prazne riječi vrtjeti po glavi i odbijati svoje zemaljsko življenje kao "irelevantno"; nego dovođenje sebe kao bića u relaciju s dušom i prikupljenim znanjem koje stalno treba proširivati - znanje o duši i naravi duše općenito, svoje individualno dovesti u relaciju i onda u skladu s tim nastojati svijet definirati u odnosu na sebe u odnosu na svoje znanje o naravi duše. U ovom slučaju govorimo o tom trostrukom nastojanju. Znači ne živjeti apstraktno, ne živjeti sebično ograničeno na drugi korak definiranja sebe u odnosu na dušu i odbijati živjeti za svijet - nego to troje povezati. Što je teško, jer se ne može jasno definirati. Ne može se dati kao neka uputa: biće mora živjeti nesebično, dajući sebe svijetu, ili sebično koncentrirajući se na sebe - niti ovako niti onako nego u procesu usklađivanja.

***

D: Vesnu je zanimalo kakav je odnos udjela koji u nastojanju imaju okolnosti, participanati i Ananda.
A: Ništa se ne odvija samostalno. Prilagođavanja u fizičkom smislu se ne bi mogla odvijati a da nisu potpomognuta nastojanjem participanata. Sve se ostvaruje ili započinje u suradnji.
D: A udjeli?
A: Kako da mjerimo? U zaslugama? U postocima? Najveći udio se može pripisati participantima. Zatim Anandi. A okolnosti u čitavom procesu imaju najmanje udjela. Što znači da im nikada ne treba davati prioritet. Okolnosti su uvijek tu samo da potpomognu ono što je unaprijed određeno. Inicijativa je uvijek na participantima, a okolnosti su popratna manifestacija.
... Prema tome, važan je udio participanata i udio Anande.
D: Je li to proporcionalno?
A: Nije nevažna inicijativa, odnosno pravac iz kojeg je inicijativa data. Slučajevi participiranja se razlikuju. U ovom slučaju inicijativa je na participantima. Znači Ananda je bio uvjetovan participantima, a ne participanti Anandom, što je za Nastojanje mnogo povoljniji odnos. Povoljniji jer na neki način Ananda dolazi "na gotovo". Ne dolazi pripremati, nego stiže na pripremljeno. U većini slučajeva vidimo upravo obrnuto. I onda je i dušama u Anandinoj funkciji i participantima mnogo teže... Vrlo je često obrnuto i potencijalne participante se poziva i oni se oglušuju i odupiru... i pokušava ih se "privoljeti". Teže utoliko što nakon što ih se "privoli" ih tek treba početi "trenirati".

***

A: Kad smo govorili o pristupu nekakvim nestvarnim događajima, o čudnim, čudesnim fenomenima, moramo ponovno naglasiti da je vjera velika pokretačka snaga; ukoliko um pomisli ovo ne može biti, ma kako da je stvarno - prestaje biti. I zato je sumnja prepreka. Što ne znači da Ananda kaže kako treba slijepo vjerovati bilo čemu i bilo komu, nego ukoliko se nešto želi provjeriti, testirati i doživjeti, iskusiti, ništa od toga se ne može sumnjajući. Nego se provjeriti i testirati može prepuštajući. Jedino tako!

***

D: Znači, Ananda kaže da, ako je svakom biću cilj življenje u skladu sa saznanjem o naravi duše, onda mu je i zadatak, u početku, da se prilagodi zemaljskom načinu.
A: Ali odmah treba definirati što znači prilagoditi se zemaljskom načinu. Prilagoditi se znači biti svjestan okoline, biti svjestan plana u kojem se biće nalazi, biti svjestan ljepote tog plana sa stanovišta bića. Biti svjestan svojih fizičkih mogućnosti u tom planu, biti svjestan ljepote i prirode i pokreta i disanja, i svih fizičkih interakcija bića sa datom sredinom. Nije vještina bivanja nadmudriti druga bića i nadvladati i nadbrbljati druga bića, ili biti najbolji, najuspješniji i najbogatiji u svom selu. Nego prilagođavanje zemaljskom planu i puni život duše kao bića znači svijest o ljepoti zemaljskog plana. Ali vidimo koliko je to teško. Kako onda očekivati da bića spoznaju narav duše i žive u skladu s tim ako čak ni taj preduvjet nisu sposobna ostvariti?

***

D: A što s tvrdnjom kako molitva učvršćuje vjeru?
A: Molitva učvršćuje disciplinu. Molitva stvara fiksne točke u svakodnevnici bića. Molitva ne učvršćuje vjeru, jer je vjera preduvjet za molitvu.
D: A razlika između molitve i meditacije?
A: Molitva je možda lakša, ako se mora valorizirati. Ako se mora valorizirati, onda je teže ono gdje je fokus odsutniji. Jer što je manje fokusiranja pažnje, vizuelnih, čujnih, govornih, misaonih fokusa, to je biću teže. Biće je trenirano da se usredotočava na točke realnosti. Što je tih točaka manje, to mu je teže, ali takve metode mogu biti efikasnije. Ako se kaže da je zvuk vrlo snažan, snažan je i miris, i pokret, i boja, sve su to snažni fokusi, ali oslobađajući se od takvih fokusa aspirant svoje Nastojanje čini efikasnijim. Što ne znači da treba momentalno sve fokuse odbaciti i početi smatrati da je fokusiranje pažnje na primjer u određenoj ceremoniji na boju ili zvuk ili molitvu ili misao da je manje vrijedno i nešto čega se treba osloboditi. Nego prihvaćati sve te fokuse znajući da su privremena faza u Nastojanju... U takvoj valorizaciji, meditacija bi bila sljedeća faza molitve.
D: Može li se onda reći da su zvuk, pokret, kao neka sidra koja nas drže za ovaj plan.
A: Ne. Možda su to točke fokusiranja pažnje da bi se od tog plana odvojilo. Možda planovi imaju takve žarišne točke da bi se opet pažnja rasula, do sljedeće žarišne točke, skupljanja, nakon kojeg opet dolazi do rasapa pažnje da bi se na kraju svih tih fokusa biće oslobodilo. Znači ne može se reći da je zvuk sidro, nego način oslobađanja od jednog u približavanju ka drugom. Ne samo sebi svrha, nego samo privremeni fokus da bi se osposobilo za daljnje odvajanje, daljnje napredovanje. Ananda je zadovoljan takvim objašnjenjem.
D: Kao što je Ananda predložio primjenu zvukova pri meditaciji?
Ali zar se ne može reći da bića mogu fokusirati pažnju i sa ciljem da prianjaju i da se odvajaju. Kao recimo kad slušaju glazbu, mogu to činiti da se odvoje ili da prianjaju.

A: Ali Ananda govori o participantima i potencijalnim aspirantima, ne govori o onima koji pažnju fokusiraju samo zato da ne bi morali nastojati i da taj fokus postane njihovo zadovoljenje i sidro. Nego o istinskim tražiteljima...
D: Detektivima...
A: Istraživačima... tragačima?
D: Njuškalima (opći hihot)... Istraživači zvuči znanstveno, a tragači zvuči lovački...
A: Znači i tu je sve sasvim individualno. Ne može se fokusiranje bića ili želja bića da pažnju fokusira na bilo što od nabrojenog smatrati niti znakom napretka niti znakom nazadovanja ili usidravanja u nekoj realnosti.

***

D: Može li se reći da su u većini slučajeva odluke duše ono što uvjetuje da tijelo bude svladano bolešću?
A: Kada se govori o neznatnim bolestima kao što je prehlada ili gripa ili kašalj ili hunjavica ili privremene slabosti, to ne treba smatrati nečim strašno značajnim ili "karmičkim".
D: Znači ne postoji "karmička hunjavica" (opći hihot).
A: Onda je isto tako nepreporučljivo na tom se nivou protiv toga boriti, jer na običnu hunjavicu primijeniti karmičke zakone bi bilo isto tako kao za rješavanje tablice množenja primjenjivati nuklearnu fiziku. Nepotrebno....
... Ako je Krishnamurti umro od raka, da li to znači da je bio negativan, neispravan, neznalački i da li to znači da treba njegovo učenje odbaciti jer je svojom voljom i izborom dopustio da oboli od raka? Možda je rak upravo rezultat njegovog razumijevanja. Možda je bolest rezultat razumijevanja i dovođenje bića u kontakt s dušom i znak osvještavanja bića. I samokažnjavanje. Ukoliko se shvati neminovnost takozvane kazne. Znači kako se danas to interpretira i želi postići da se ljudi osjećaju krivima uvjeravajući ih kako je bolest njihov vlastiti izbor, a može biti potpuno suprotno - može biti i dokaz nadgradnje bića, može biti spoznaja neminovnosti i u skladu s tim vlastiti izbor.

***

D: Onda su oholost i udobnost glavne opasnosti koje ugrožavaju suradnju odnosno nastojanje?
A: Ne treba udobnost miješati sa ohološću. Oholost nije posljedica udobnosti. Za udobnost možemo reći da je nepoželjna u određenim fazama razvoja, dok za oholost možemo tvrditi da je definitivno i apsolutno nepoželjna.
Jer u času kada se udobnost uklopi u življenje aspiranta, ovisno o trenutku u kojem se uklopi - može biti prihvatljiva i čak svrsishodna. Ponos, ili oholost, je uvijek i apsolutno neprihvatljiv.
Svjesno biće nikada ne obznajuje nešto što bi vodilo divljenju drugih, što onda vodi likovanju, ponosnom uživanju u postignuću - čime se okončava rad, prestaje biti stvaran, a što postaje stvarno jest oholost. Biće se štiti, ili svoju energiju i vrijeme štiti određenom anonimnošću i povremenom izolacijom.

D: Što bi Ananda poručio aspirantima početnicima?
A: Prvi zadatak aspiranta-početnika je da živi u svojoj svakodnevnici - najpunije što je moguće. Da živi disciplinirano. Ne zanemarujući svijet posvećujući se Nastojanju, niti zanemarujući Nastojanje zbog obveza prema svijetu, nego usklađivanje i balansiranje koje će postati rutina. Ako se isprva i stavlja naglasak na materijale i Nastojanje, odnosno na prilagođavanje i privikavanje na ideju o nastojanju, ubrzo slijedi usklađivanje svog bivanja u svijetu sa naučenim, da bi kasnije opet Nastojanje prešlo u prvi plan. Bića često zaziru od onoga što im se čini manje važnim, a što je često neophodno.
D: Da, često zaziremo od neophodnih aktivnosti.
A: A to zaziranje se manifestira kao strepnja, kao slabost, kao umor. Lako je postati aspirant-početnik, ali onda treba razvijati sposobnost za kontinuiranost i ustrajnost u prilagođavanju. Ta se ustrajnost može ponekad manifestirati i kao preokupiranost sobom, što je dopustivo kao neophodna faza, ali aspirant se mora upoznati sa svijetom.

***

D: Kao što Ananda uvijek i ponavlja: ništa nije definitivno ni loše ni dobro ni konačno samo po sebi, nego jedino po tome može li biti upotrebljeno za razvoj ili ne.
A: Što otklanja osjećaj krivnje, ali ne smije se primjenjivati da bi se biće umirivalo tamo gdje jest krivo. Na primjer, ako je biće lijeno, onda jest krivo i ne može reći: ah, to je integralni dio nastojanja.
D: Ne smije biti radosno lijeno? (opći hihot)
A: Nego treba negativnosti ili slabosti prihvatiti - ne optužujući se, ali ih mijenjajući - a ne ih pothranjivati i opravdavati ovim što Ananda kaže.