Dijalozi 1992.

Čemu težiti, što raditi i zašto

Shifu Damir: Može li se komunikacija nesmetano odvijati i kad se naslage talože?

Majstor Ananda: Naslage se uvijek talože. Ali ako se biće koncentrira na te naslage, ako se koncentrira na to što se taloži, na to kalcificiranje, ili što bi Damir rekao okamenjivanje... ako se koncentrira na to - iako je taj aspekt življenja neizbježan, ne smije prevladati, osim kada biće pretjeranim koncentriranjem na taj aspekt dopušta da se naslage talože. I toga treba biti svjestan, da biće nije žrtva svojih oklopa, nisu oklopi biće zarobili, nego da je samo tim oklopima težilo ili da ih je samo kreiralo ili samo za njih prianjalo - a ne obrnuto.

D: Je li stvaranje oklopa moguće i na Anandinom planu?

A: Moguće je… Usput spominjući, kad se sudare bića u oklopima, s Anandinog plana i s vašeg plana, to može biti vrlo bučno i dramatično - što ne znači da je efikasno ili svrsishodno - ako dva takva bića ili entiteta - inhibirana, željna ali onesposobljena - čeznu za komunikacijom, to može biti bučno, Bang! i odzvanjati - što ne znači da je dobro i korisno.

Usput podsjećamo, nije sve bučno vrijedno slušanja. A dolazi do takvih situacija, kad se samo obostrani oklopi sudaraju. A kad oklopi samo s jedne strane postoje, onda ih se suradnjom razbija ili oslabljuje ili upošljava - pa ono što je prijetilo da biću postane oklop može postati sredstvo.

Svaka negativna situacija, svaka nesreća, može postati oklop ili može postati sredstvo - ovisno o zajedničkom definiranju i mijenjanju stava prema tim potencijalnim oklopima - biće ih može pretvoriti u korisna sredstva i oslobađajuću snagu, da? I to nisu fraze, nego uistinu svaka nesreća koja biću prijeti da ga zarobi se može sistematskim nastojanjem, disciplinom, voljno, razumijevanjem, pregrupirati u pozitivnu, u svrsishodnu snagu, u sredstvo koje biće može osposobljavati; iako priznajemo da takva iskustva i kada ih razumijemo, i kada ih upošljavamo, i kada ih prihvaćamo kao recimo dobrodošla sredstva - ne znači da nisu bolna, ali nas ta bol više ne boli - prepoznajemo je, ali joj ne podliježemo. Aspiranti znaju prepoznati: ovo bi nas trebalo strašno boljeti, da nismo cijepljeni (smijeh). Po svim zemaljskim zakonima i ljudskim mjerilima ovo bi trebalo strašno boljeti. Time biće održava i senzibilitet za druga bića i nalazi razumijevanja za njihove boli, jer zna boli po vlastitom iskustvu i, ako je na njih i postalo imuno, zna koliko boli biće uvjetuju - i ne optužuje druga bića ukoliko nemaju snage, sposobnosti, mogućnosti, da tu bol razumijevanjem prevladaju i preokrenu, iskorištavajući je kao sredstvo. I što je biće naprednije, to je tolerantnije. Samo primitivna i površna bića su vrlo sklona optuživanju, da?

D: Da.

A: Nije baš tako jednostavno, postoji i vrijeme za optuživanje. Je li Ananda uvijek spreman tolerirati? Damir je spremno dočekao sa "da", nadajući se da to tako uvijek funkcionira na svim planovima. Na primjer, kad se radi o suradnji naše vrste - tolerancije nema.

Znači, za slabe imamo i razumijevanja i milosrđa, za jake nemamo - za jake uvjetno rečeno, za jake u potencijalu ili očekivanju. Kad se ne očekuje - puni smo milosrđa. U slučaju ovakve suradnje to nije primjenjivo. Tu više nema izgovora, ni kompromisa, nema više "žao mi je, nisam znao". I kad se to shvati, onda se biće prvo organizira u svjetovnim terminima i što onda čini? Kako biće počne?

D: Da ga svjetovni angažmani previše ne zaokupe i iscrpljuju.

A: Iako je takvo koncentrirano angažiranje u svjetovnosti, privremeno, s definiranim rokovima, često dopustivo ili čak poželjno. Može Ananda pristati da se biće privremeno koncentrira na organiziranje u svijetu i zanemaruje angažmane druge vrste, ukoliko se to vrijeme s ispravnom namjerom troši, ne kao izmicanje, izgovor i odgađanje, nego kao koncentrirano angažiranje - da bi se biće što brže definiralo u svijetu i time toga oslobodilo.

Jednom se tako definirajući, može beznaporno funkcionirati u svijetu, usputno održavati svoju svjetovnost. Zatim radi na stvaranju kontinuuma…

Nema krutih pravila u smislu što je participantu činiti i kojom disciplinom se mora baviti, jer što je za jedno biće definirano, artikulirano, svrhovito angažiranje, za drugo biće može postati izgovor i izmicanje.

D: Što bismo mogli reći (ime) na njegovo pitanje što činiti u njegovom slučaju, da li "pobjeći" ili što?

A: Ananda ne bi ohrabrivao u tom smislu, ali će ipak odgovoriti, i iznimno odgovara pojedinačno, jer se zapravo kroz materijale svakom pojedinom čitatelju obraća i kroz materijale svakom čitatelju nudi rješenje ili pomaže u rješavanju individualnih problema, bez upuštanja u individualnu prepisku.

D: Može li mu se reći da još jedanput pažljivo pročita Anandine knjige?

A: Bolje ne. Ne želimo ga podsjećati na to da je odgovore imao a da su mu promakli, i ne podsjećamo na to da je odgovore čitao i da ih nije shvatio, ne kaže mu se glupane-tupane, pročitaj si ponovno. Na drugi način mu se kaže to isto. Znači gladnome se ne kaže živio si u obilju i to nisi znao iskoristiti, dobro uložiti da ti se trostruko vrati nego si tako glupavo živio, ne predvidjevši nevolju i pravo ti budi. Podsjećanje na propuste nije naš način, osim kao podsjetnik da se ne bi ponavljalo, ali nikada ne podsjećamo na propuste da bi se, vraćanjem na propušteno, biće pokušalo iskupiti. Ananda bi radije i stotinu puta nanovo započeo, novim metodama i novim načinima - zato predlaže promjenu, stalnu promjenu, stoti početak, da ne bi bića podsjećao na prošle propuste. Što opet, jasno, ne smije biti zloupotrebljavano, da biće misli kako smije neodgovorno iz svake date situacije ili problema jednostavno odšetati, jer kao može početi iznova, baš ga briga - tako radi glupan-tupan, dok aspirant svijest o propustima prihvaća kao nešto oslobađajuće i obvezujuće, znajući da mu je data sloboda novog početka, ali i odgovornost da u novom početku ne počinjava ranije greške.

I u tome je razlika između aspiranta i slabog bića. Slabo biće traži izgovore, nesigurno je, neopredijeljeno, i - ne znajući što bi - luta od jedne do druge metode, solucije, filozofije, tehnike. Aspirant mijenja metode konstantno učeći, pa mu svaka sljedeća postaje efikasnija od prethodne, i tako traži najoptimalniju. I zato Ananda nerado upućuje bića na stare metode, nego im predlaže njihove modifikacije, stare u novom ruhu, znajući kako su bića nesklona i neprijemljiva i nerado se vraćaju nečem u čemu su pogriješili, propustili, gdje su se osramotili, nego im pruža novu mogućnost kroz nešto naizgled potpuno novo - iako sve i jest samo ponavljanje - sve je samo ponavljanje, ali je novi odabir. Možda je bolje reći pažljivo pročitaj sljedeću knjigu, umjesto ponovno pročitaj prošlu.

D: Možda mu predložiti da se više angažira?

A: Ali (ime) kaže da je angažiran i da je razočaran, da je u previranju, da ne zna što bi, i što takvom biću reći?

D: Da se angažira kroz neku novu disciplinu?

A: A zašto takvom biću ne bismo rekli da se drukčije angažira, da se aktivira u onom u čemu jest? S određenim pomakom, mijenjanjem pristupa? Jer zašto bi biće svoja znanja, svoje talente, svoje vještine i usvojene tehnike kojima je savršeno ovladalo, zašto bi zanemarilo i napustilo kao da ih nikad nije poznavalo? U nekom iluzornom očekivanju da novi početak, korjeniti novi početak, automatski predstavlja nadu. Zašto pitača ne bismo uputili da nadu potraži u novom pristupu starim interesima?
Zašto se ne bi svakom potencijalnom aspirantu, željnom angažiranja a izgubljenom, koji ne zna kako se angažirati, koji čezne za novim počecima, za radikalnim promjenama, zašto mu se ne bi predložilo da sve što zna, sve što čini, da nastavlja činiti - s novim pristupom. Jasno, pazeći da pri tom to ne postane banalno, pokušavajući sagledati svoju ulogu u svijetu ne iz svoje uske, zarobljene perspektive individue, nego u kontekstu šire slike, recimo mozaika, svoje funkcije u tom mozaiku - i kako ta funkcija može biti najbolje ispunjena? Odlascima, bjegovima, udaljavanjima, novim počecima? Ili efikasnijim primjenjivanjem stečenog znanja.

D: Ananda je jednom rekao da svakog tko nešto slično pita treba uputiti da se angažira tamo gdje jest, da bude na zemaljskom nivou svrsishodan, da je to temeljni princip.

A: Kada je biće željno majstora i majstorstva, treba mu reći da majstori postoje, ali da se u današnjim okolnostima rijetko bave pojedincima. Majstori djeluju kontinuirano, ali je njihov rad i njihov plan bićima često nesaglediv, nepojmljiv, nerazumljiv, jer je rad na široj skali a ne rad s pojedincima. I biće ne treba na pojedinačnom radu inzistirati, nego svoju ulogu u Planu sagledati i tu vlastitu ulogu ne omalovažavati ukoliko, u trenutku, nema svog vlastitog majstora.

Znači, majstori brinu za bića koja su potencijalni aspiranti, čak i kad im se ne obraćaju direktno. Što opet ne znači da, kad bića prestanu biti potencijalni i postanu istinski aspiranti, da će im se neizbježno i majstor pridružiti… To im ne smije ni biti važno, jer istinska posvećenost Nastojanju isključuje čežnju za vlastitim majstorom.

Ako biće kaže: ali ja bih htio saznati metode, možemo mu reći da je svaka metoda ispravna koja vodi do cilja - i to zvuči kao fraza, a takva je istina, jer svaka od glavnih definiranih metoda može voditi ka cilju ako je istinski aspirant primjenjuje. Svaka religija vodi k Njemu ako je istinski vjernik primjenjuje. Metoda može koristiti, pomoći, može olakšati to bolno definiranje u svijetu; a kako se bolje definirati nego kroz metode u kojima je biće najvještije.

I kada se pita da li da odem ili da ostanem tu gdje jesam, to je tako irelevantno. Odlazi se tamo gdje se smatra da se može najoptimalnije djelovati. Što vrijedi biću znanstveniku, biću verziranom, tehničkim znanjima opremljenom ili osposobljenom, otići u zemlju čiji jezik ne pozna - figurativno govoreći - čije načine ne pozna, i svo njegovo znanje postaje neupotrebljivo. Znači treba se pitati što je efikasnije, i ovisno o tome što smatra efikasnijim, u skladu s tim djelovati. Ne može se na pitanje treba li odlaziti ili treba ostajati govoriti kako u pravilu treba otići ili ostati. Treba činiti po savjesti, a savjest rigorozno preispitivati i to u kontekstu plana, znajući da se majstori za plan brinu, odnosno da majstori na planu rade - i aspirant s povjerenjem želi u tome pripomoći. Ne očajava uzdišući kako su majstori spori i neefikasni ili što mi se ne jave da mene, samo mene vode, nego - znajući da su majstori na drugim planovima aktivni - vlastitim angažmanom im pripomaže, ne tražeći momentalne potvrde, ne tražeći neposrednu suradnju.

Od takvih potencijalnih aspiranata se očekuje da svoje interese usredotoče i definiraju, a najbolji način je kroz uvježbane tehnike, koje - ma kako da se biću čini da su ga iznevjerile ili razočarale, da su beskorisne ili neprimjenjive - postaju upotrebljive ukoliko je biće svjesno da postaje dio sveopće suradnje. I ta šira suradnja je ono što ga treba rukovoditi.

Individualna suradnja je neusporedivo napornija, zahtjevnija i teža od onoga što se bićima općenito predlaže ili od njih zahtijeva, i tek kad takvim općim zadacima ovlada biće postaje osposobljeno za preuzimanje težina koje individualna poduka nalaže.

Anandi je razumljiva čežnja bića, žele individualnu pažnju, često čujemo kad kažu: ja, ja, hoću da mene netko prigrli - ali to se ne može, na žalost se ne može. Kaže se da svatko ima anđela čuvara. A često taj anđeo ima još stotine drugih za čuvanje. I ne može - jer se "čuvar" odnosi na čuvanje određenog plana ili aspekta, na čuvare plana individualnih nastojanja, koji brinu za taj aspekt individualnih nastojanja, što onda postaje slika svijeta… Iluzorno je očekivati da svaki pojedinac ima svog Anandu. Tehnički neizvedivo. Nepraktično. Ali to ne treba obeshrabriti. Nemaju svi Isusa, ali svi imaju Bibliju.