Dijalozi

Kozmičko kovrčanje i čežnja

Shifu Damir: Tako je krasno, ovdje, na vrhu planine, i na drugom katu. Kako se Anandi sviđa?

Majstor Ananda: Naročito ovo "na drugom katu" je presudno. A pogled je važan (smijeh). I osjećaj… Čini se da je sve nekako zbrčkano, a zapravo se kovitla, što bi Damir rekao: u nekim spiralama, po nekim čudnim zakonitostima… nešto se kovrča.

I osjeti se da je to dobro, ne zna se što je, ali se osjeti kovrčanje.

Biće koje takvo nešto jednom osjeti, ma kako davno i ma kako malo da nasluti - ako ikada imalo osjeti to kozmičko kovrčanje, nikad više ne prestaje čeznuti i tražiti da to naslućeno ponovi i oživotvori. I to su ti impulsi duše koje bića ponekad prime.

Ako ih i ako ne postanu svjesna, to iskustvo ipak ostaje upečaćeno u svijest ili podsvijest, i ne prestaju za tim tragati. I to je uzrok ili osnovni razlog nezadovoljstva kod nesretnih bića. Ako jednom naslute kovrčanje, uvijek ga pokušavaju recapture. Ta čežnja za tim trenutkom istine, za ponovnim doživljajem istine, ih proganja - a ne znaju što je, jer je nisu osvijestili niti razumjeli niti artikulirali, jer su bili premali ili premladi ili prenezreli da bi je iz podsvijesti ili svijesti preveli u spoznaju. I to ih proganja i muči i čeznu - a ne znaju ni kakva je to čežnja… a ta čežnja ostaje neispunjena, sve dok to traganje ne postane artikulirano i usmjereno i strukturirano, definirano - a svi angažmani u svjetovnosti koji biću mogu pripomoći i koji su neophodni za ispunjenje ili oživotvorenje te čežnje im promiče, ne vide pa takva nedefinirana čežnja prelazi u depresiju, biće tone u depresiju.

Takva deprimirana i nesretna bića najčešće počnu piti. Ili se raznoraznim drugim metodama pokušavaju "umrtviti", pokušavaju se "pomiriti" sa životom kakav im drugi kažu da život jest - a biće sluti da nije, jer je negdje davno osjetilo impuls duše, jedva doživljeni, ili u potencijalu doživljeni iako neosviješteni... i takve duše onda pate.

D: I što tu možemo?

A: Možemo takvo biće upitati ili mu pripomoći da se zapita je li ikada postojao trenutak kad je osjetilo "tonjenje", kao da tone, u spirali, u tom Damirovom vrtlogu, da li je osjećalo nešto kao suludo, jer to se čini kao suluda iskustva, dok ne postanu osviještena i artikulirana.

Bića s bogatom imaginacijom, ili talentom, ili velikom željom, često od silne želje mogu doživjeti nešto sasvim neželjeno. Ako je takvo biće daleko od osvještavanja, takav osjećaj tonjenja mu postaje propadanje, neugodno i zastrašujuće.

U načelu, svako biće može to osjetiti - ako nikako drukčije, a onda u snu. Tonjenje, kovrčanje. A ne znaju u što tonu i zašto - ali ih počne proganjati, nešto im nedostaje, nešto im izmiče, a ne znaju kako da steknu bolji uvid, kako razumjeti, kako taj doživljaj voljno ponoviti. Pa ih to počne razdirati, a takvo stanje često prethodi ispunjenju.

D: Znači takvi "patnici", odnosno takva stanja mogu biti impulsi duše?

A: Ali ako ih se dobro ne usmjerava, nikamo ne vode, ostaju uzaludna, dakle prazna patnja, ništa pozitivno. A kako i kamo dalje - usmjeravati i pripomoći može majstor-aspirant.

Ne omalovažavamo ulogu učitelja i instruktora - njihova uloga je neprocjenjiva u svijetu, jer oni bića pripremaju da iz svoje neosviještene zbrke i depresije postanu prikladna za potencijalne aspirante. Da bi onda majstor-aspirant mogao potencijalne aspirante pretvarati u aspirante. Uz majstora-aspiranta dolaze Majstori-sljedeće-razine, koji od aspiranata čine suradnike. I tako se, u nedogled, odvija taj lančani proces, u zajedničkom nastojanju.

U tom lančanom nastojanju, nitko nije nebitan, nitko nije nevažan… Znajući vlastitu ulogu i svoje dužnosti na koje se treba koncentrirati, svaki sudionik može doprinijeti i time postaje neprocjenjiv. Stoga svaki sudionik može biti ponosan na svoju datu ulogu, koja mu se daje ili na koju pristaje ovisno o svojim datim karakteristikama ili urođenim talentima ili postignutim vještinama. Znajući svoje mjesto u lančanom nastojanju, prihvaćajući svoju ulogu, ispunjavajući svoju dužnost, stječe svijest o vrijednosti vlastite uloge i zna da nije "samo" sudionik, nego da djeluje na radost Anandi.

I u našem lančanom nastojanju, svaki dio ili svaka karika osjeća tu radost, a ni jedan dio ili karika ne osjeća pohlepu ili pretjeranu želju da postane sljedeća ili neka druga karika. Iako, osjećajući radost, istinsku radost pri ispunjavanju vlastite date uloge, definirane datim predispozicijama, osobnim talentima i sposobnostima, kapacitetima i vještinom i pristankom i htijenjem, može onda, nehotice, uranjajući u svoju ulogu, neosjetno postati sljedeća karika. A oni koji stalno zapitkuju: a kad ću ja postati sljedeća karika? - malo je vjerojatno da će doista postati i ta karika za koju ih Majstor predvidi i koju im namijeni, a kamoli ta sljedeća karika za koju gorljivo pitaju kada će postati.

D: Onda te karike, radeći zajedno, mogu zavrtjeti, pokrenuti druga bića da se taj proces širi…

A: Idealno, da. Ali, svaka se karika, svako to biće, mora prvo na sebe koncentrirati. I tek kad sebe uspije "zakovrčnuti", može početi značajnije utjecati na druge. Ma kako da želi utjecati na druge, dok samo ne doživi i ne osvijesti "tonjenje", rad s drugima ostaje prazan hod, ostaje samo dobra vježba, ostaje fitness, iako možda dobra priprema za Majstora. Ako majstor, bilo koje vještine, sam u sebe ne utone, ne uroni, ne započne osvještavati kovrčanje, ne može imati značajnijeg utjecaja na druge - ne niječemo da može imati dosta utjecaja u smislu zdravlja ili relaksacije, to je svijetu potrebno ali nama nije prioritet. Svijet je u agoniji, pa svakog tko na trenutak može olakšati ili otkloniti bol i težinu gleda i slavi kao boga.

To je problem današnjice, što ljudi svakog takvog pojedinca, koji može na trenutak otkloniti nešto loše - smatra dobrim. Iako zapravo ne donosi dobro, nego samo malo otklanja loše. A ništa dobro ne može ponuditi dok sam nije uspio u sebi generirati vrtlog, da bi to na druge mogao prenijeti. I u tome je razlika između, recimo, Chopri ovoga svijeta i Krishnamurtija ovoga svijeta.

D: Baš sam na to pomislio dok je Ananda pričao. Možda dobar majstor vještine može kod drugih nešto pokrenuti, ali onda ne zna što bi dalje s ljudima, nema im što drugo dati.

A: Onda se takav majstor vještine treba koncentrirati na svoje kovrčanje. Često majstori vještine, učitelji i instruktori, žele izbjeći daljnji rad na sebi. Koncentriraju se na vježbače ili učenike, i pokušavaju preskočiti fazu u kojoj bi im vlastito kovrčanje trebalo biti prioritet...

D: Da, tako sam upravo i rekao (ime), da se privremeno prestane toliko baviti učenicima, da se okrene sebi, pa će nakon toga bolje znati što treba dalje.

A: Jer pravo "pomaganje drugima" počinje radom na sebi, višestrukim radom na svim svojim aspektima…

Takav rad vodi dubljoj transformaciji, i ako se biće mijenja u dobrom pravcu i na pravi način, svojim vježbačima će znati prenijeti neusporedivo više nego ako se u nedogled usavršava samo u fizičkoj vještini.

Bića, pogotovo potencijalne aspirante, uvijek podsjećamo da postoje neposredni i postoje širi zadaci. Da ne bi postali previše preokupirani samo svojim neposrednim zadacima. Neposredni zadaci su važni i postaju imperativ samo zbog zadataka koji slijede. I svaki zadatak, važan u datom momentu, je još važniji kao preduvjet za sljedeći moment. Utoliko je Anandi odiozno to fraziranje o "življenju u trenutku" - jer trenutak bez perspektive, bez dovođenja u perspektivu ili bez poznavanja datog konteksta, ne predstavlja ništa, a postaje opravdanje za sve. Takvu "spontanost" ne želimo i to je nedopustivo... bića, jasno, mogu živjeti kao biljke - ali to nema svrhe i nije put aspiranta i ne predstavlja Nastojanje. Aspirant razumije da je svaki trenutak dragocjen i neponovljiv, istovremeno znajući da taj trenutak ima još veću važnost po trenutku koji slijedi, da je dati trenutak, u koji smo uronjeni, preduvjet za sljedeći - koji bi trebao biti još dragocjeniji. Znači aspirant kaže: moj život je niz, kontinuirani niz dragocjenih trenutaka koji su jedan drugom preduvjet i stoga svaki moram optimalno iskoristiti, kako bih se što bolje pripremio za sljedeći, koji me vodi ka sljedećem, i opet sljedećem, u definirani niz koji moj život čini Nastojanjem. I tako biće počne živjeti u trenutku za vječnost. U trenutku za vječnost. Bića su većinom sklona živjeti na jedan ili na drugi način. Ili u trenutku, za trenutak - ili za vječnost, ignorirajući trenutak u kojem žive. Živjeti "u trenutku, za vječnost", je sažeta definicija nastojanja.

D: To mi zvuči u skladu s kvantnom teorijom. Vrijeme se kvantizira u odvojene trenutke, a opet teče glatko.

A: Damir to može ilustrirati kvantnom teorijom ili na stotinu načina, kako god smatra da je prikladno za make-up datih studenata. Prezentaciju uvijek variramo ovisno radimo li s potencijalnim aspirantima, ili s instruktorima, ili s vježbačima, ili s deprimiranim, nesretnim bićima uronjenim u svakidašnjicu iz koje misle da nemaju izlaza. Toj najširoj grupi može pomoći, u smislu da može u njima potaknuti kovrčanje, angažiran učitelj koji ne zanemaruje vlastito kovrčanje. Iako nam se riječ "pomoći" ne sviđa, bolje reći radimo s drugima, da bismo im olakšali prijelaze iz faze u fazu. Olakšavamo im ili im omogućujemo, podučavajući ih skokovima.

Uvijek pažljivo biramo izraze, jer svaka riječ, bez popratnog objašnjenja, može biti krivo interpretirana. I u biranju riječi nam je stalna budnost prioritet, jer riječi su dragocjene, riječi su nepovratne, pa ih treba pažljivo birati. Šutnja je gotovo uvijek prihvatljiva - osim kad se treba zauzeti za svoje ideale (smijeh) - u tom slučaju je šutnja neoprostiva, ali to je nešto drugo… sada govorimo o preporučljivoj, promišljenoj šutnji, bolje odšutjeti nego nešto nepromišljeno reći. U tom slučaju šutnja nije izmicanje i way out, nije pasivnost, nego si šutnjom promišljeno biće daje vremena da bolje artikulira ono što želi reći - da smanji opasnost od krivih interpretacija.

U tome je razlika između šutnje pasivca i šutnje mudraca. Prema tome, ni šutnja nije uvijek zlato, niti je uvijek grijeh. A može biti i jedno i drugo, kao i sve ostalo. I procijeniti kada i što i koliko odšutjeti je majstorstvo, i što reći i kada.

Da, baš je lijepo ovdje. Kako se Damir osjeća?

D: Čisto. Baš je takav osjećaj.

A: A kako bismo mogli nazvati ovaj dati trenutak?

D: Trenutak za introspekciju?

A: Rekli smo da je ovo faza samoponiranja. Imamo dobre preduvjete, dobar milje.

D: Da, milje mi se čini vrlo inspirativan.

A: Na što inspirira?

D: Na artikuliranje ideja.

A: Postoji li išta važnije od artikuliranja ideja?

Iste ideje su uvijek tu, prisutne, sveprožimajuće, ideje su uvijek svima dostupne, često naslućivane, ideje uvijek nukaju i prodiru - ali ostaju neartikulirane. Pa ima li onda išta važnije od artikuliranja ideje? Retoričko pitanje. Jasno da nema. I sva filozofija se temelji na tome da se što bolje artikuliraju te svima dostupne ideje. Netko to čini manje uspješno, netko više, netko manje inspirativno, netko više, ali svi ti napori obično ostaju pusta teorija, filozofija i apstrakcija.

Pa kako te ideje, filozofiju i apstrakciju, pretočiti u stvarnost? Kako ih oživjeti? Kako ih ponuditi oživljene? Ne ponuditi kao suhoparnu teoriju, što je ponuđeno bezbroj puta, nego kao oživljenu ideju? Što bi Damir rekao?

D: Ima više načina... Možda primjerom?

A: Ali ima različitih primjera, mnogi su prihvatljivi i pozitivni ali neefikasni, jer su korisni samo momentalno, dok dugoročno gledajući, sve zakaže. Mnogo toga je inspirativno na trenutak, ali taj trenutak ubrzo pada u zaborav.

D: Pa rekao bih ovako: htio bih da moj život bude drugima inspirativan, dugoročnije poticajan, da postanu sposobni i voljni dalje drugima pomagati…

A: Ako govorimo o pomaganju, to može biti iritirajuće. I kad netko naglašava pomaganje, to egu daje priliku da promoli svoju ružnu glavu. Bolje je drukčije formulirati. Da ne bismo zapali u zamku uživanja u vlastitoj nesebičnosti i vlastitoj ispravnosti i tako dalje…

D: Da onda preformuliram, recimo htio bih raditi na sebi i stalno se osposobljavati, i druge inspirirati da rade na sebi i stalno se dalje osposobljavaju...

A: Upravo to. Sa stavom u stilu: ja radim na sebi, a ti si, nažalost, dio toga. Majstori često pomažu naizgled grudgingly, naizgled nerado, kao: uf, moram pomagati jer je to sastavni dio mog rada na sebi. Takvim pristupom sprječavaju da ih obuzme osjećaj oholosti zbog "pomaganja".

D: Čini mi se da ljudima fali povezivanje praktičnog i teoretskog, života i filozofije. Često kažu: ah, to je filozofija, ideali, to nema veze sa životom… Vješti su u praktičnom življenju i sposobni u racionalnom razmišljanju, intelektualno puno znaju, ali im pored toga što intelektualno znaju nedostaje filozofija koja bi to povezala i pojasnila...

A: Nije toliko važno što znaju intelektualno, nego što znaju spiritualno - to o čemu im duša stalno zvoca, to im fali više nego intelektualno znanje.

D: Može li čovjek intelektualno znati ili prepoznati spiritualne istine?

A: Može li čovjek intelektualno znati spiritualne istine? Ne.

Spiritualne se istine mogu prepoznavati intuitivno, u meditativnim stanjima, a ne u intelektualnom sklopu. Tek nakon što biće intuitivno prepozna i iskusi, tek onda upošljava intelektualni aspekt da to iskustvo istine pokuša artikulirati, da bi drugima bilo razumljivije - ukoliko se radi o majstoru koji želi iskustvo drugima proslijediti. Ako ne želi proslijediti, onda ni ne mora intelektualizirati doživljavana iskustva. Imamo brojne svećenike, meditante, čak i adepte koji su na vlastiti rad i na sebe koncentrirani, pa se od njih ne očekuje da intelektualiziraju, verbaliziraju ili artikuliraju naslućena ili doživljena iskustva.

Spiritualna iskustva mogu ostajati čista intuitivna iskustva, i to je prihvatljivo za recimo bhakti-orijentirano biće. Čak i adepti ponekad ne žele racionalizirati ili verbalizirati takva iskustva, bilo zbog samokritičnosti ili ako se iz nekih drugih razloga ne osjećaju pozvani da ih formuliraju. Adept može živjeti u skladu s takvim iskustvima, ali ih ne pokušava artikulirati jer nije učitelj, odnosno to mu nije zadatak, za razliku od majstora-aspiranta kojem je upravo to zadatak, da što bolje artikulira ideje i onda ih prenosi.

Aspirant od kojeg se očekuje da postane majstor-aspirant i prenosi ideje, mora kao imperativ uposliti intelekt da bi ta iskustva što bolje verbalizirao. Ali to je imperativ samo za majstore koji sudjeluju u lančanom nastojanju. Postoje majstori koji ne sudjeluju u lančanom nastojanju. Pa tako, pogotovo među bhakti-majstorima, imamo majstore-za-sebe i majstore-za-svijet. I ono što je imperativ za jednog majstora, ne mora biti imperativ za drugog majstora, koji nije pozvan niti se očekuje da prenosi ideje. Znači, opet, svaki majstor treba definirati svoju ulogu u svijetu.

D: I znati da li je karika koja se kotrlja sama za sebe, ili u lancu.

A: Ako je karika u zajedničkom nastojanju, onda mu je imperativ upošljavati intelektualni aspekt da se to, intuitivno, bolje artikulira.

D: Kad govorimo o pretakanju ideja i iskustava u formulacije korisne i sebi i drugima, znači li to da bi jedan od najefikasnijih načina bio preko aktivnosti, terapeutskih vještina, preko pokreta? A onda to dalje kombinirati s dobro razrađenim formulacijama?

A: Jasno. Formulacijama onda potkrijepimo to što činimo. Ali naglasak je uvijek na onom što činimo. Primjer je glavni način, glavna metoda komuniciranja s drugima. Postoje teorije koje djeluju sasvim prihvatljivo, a u praksi, odnosno kad ih se počne prevoditi u življenje, vidimo nedostatke ili neadekvatnosti, pa teorija pada u vodu. Majstor-aspirant svojim životom stvara bazu i potvrđuje upotrebljivost teorije. Često vidimo primjere majstora koji šire krasne teorije, koje u njihovom načinu života ne nalaze nikakve potvrde.

A svaka teorija, ma kako istinita i vrijedna, ako je nepotkrijepljena vlastitim življenjem, ostaje neuvjerljiva.

Iako imamo i primjere kad su se adepti, previše okupirani teoretiziranjem, pretakanjem ideja u riječi, formuliranjem učenja, prenošenjem znanja, prevelikim koncentriranjem na taj zadatak, nisu stizali vlastite živote dovesti u red. I onda se to iskoristi protiv njih, jer naizgled svojim životom dokazuju suprotno. Pa rad takvog adepta često ostaje bezuspješan. Zato smo odlučili obrnuti prioritete - preporučujući da se biće prvo koncentrirati na vlastiti život, dovodeći ga u red, a onda počne drugima prenositi teorije. Ima previše onih koji šire krasne teorije, a vlastiti život im je žalosno prazan.

D: Je li stvarno moguće meditativno doživljene ideje prenositi pokretom? Često svojim studentima kažem da u pokretu imaju sve informacije, da prvo uče gledati, ne sa yang-umom nego sa yin-umom, ne racionalno nego intuitivno, da se koncentriraju na aktivnost a istovremeno podsjete na intuiciju.

A: Da, početnicima treba ponavljati da pažnju koncentriraju na pokret. To stvara bolju bazu i daleko je efikasnije, u početku, od bilo kakve dobrozvučeće teorije, koja u početniku samo odzvanja - jer ne nalazi uporište, nema se na što osloniti.

I zato kažemo da lakše napreduju praktični, prizemljeni ljudi, u kojima ideje mogu naći oslonac, nego lelujava, lebdeća bića od kojih nikad ništa, jer ih je tako teško prizemniti. Kod prizemljenih bića, kada se kroz trening njihova krutost preformira, prestrukturira, se stvara baza za nadgradnju, pa prije vidimo rezultate.

Rekli smo: zakon je odozgo prema dolje. Ali da bi to "odozgo" imalo u što sići, prvo treba pripremiti bazu, inače ideja ostaje filozofija, nešto o čemu se priča, a ne nešto što se živi.

Prvo treba organizirati život, a tek onda govoriti o življenju u skladu s naravi duše!

Ljudi bi rado naklapali o naravi duše, a nisu spremni vlastito življenje predefinirati i prestrukturirati da bi uopće mogli početi saznavati o naravi duše. Čak i kad iskreno žele živjeti u skladu s naravi duše, neizvedivo je, ako nedostaje baza, nedostaje oslonac, nedostaje ono na što se teorija o naravi duše mora nadovezati.

Ali, svaka teorija je i točna i netočna. Ovisi za koje biće. Ne može se definitivno reći: nije dobro meditirati prije nego što se biće definira u svijetu. Niti se može reći: nije dobro definirati se u svijetu dok biće nije svjesno naravi duše, da? Svaka teorija može biti i točna i netočna. Ali kad se gleda bića općenito, bez obzira na zakon da je protok energije odozgo ka dolje, ako se dolje ne stvori baza, onda ta energija nema kamo sjesti, nema provodivosti. Što vrijedi ponavljati istinu odozgo-ka-dolje, kada nema kamo dolje.

Znači učitelji trebaju stvarati oslonce za energije. Tražeći najefikasniji način. Iako im se često čini da, kako god da okrenu, odozgo ka dolje ili odozdo ka gore, i s lijeva na desno i s desna na lijevo i u krug… kako god da pokušaju, rezultati izostaju, jer bića imaju tako kratak attention span. Kratkoročno se mogu koncentrirati na nešto što im je drago. Kao u ljubavi. A onda im pažnja počne vrludati. Pa malo vole tu, malo vole tamo. Teško je probuditi istinsku strast. A istinska strast je strast za vječnost. Ne kao tvrdoglavo prianjanje, nego je to istinsko prepoznavanje, opredjeljenje koje stvara temelj za sva druga branching out i bića koja tvrde kako žele "rasti", a stalno vrludaju i nešto kao traže, općenito ne znaju što bi sa sobom, sve to što čine bi moglo biti dobro da su u određenoj fazi imali majstora koji bi im pomogao da stvore tu bazu na kojoj bi onda taj "rast" imao smisla.

Zato napori bića često ostaju uzaludni, jer nisu ostvareni preduvjeti, nisu stvoreni temelji da bi rast postao svrsishodan. I zato majstor, prepoznavajući nedostatak baze, često i napredna bića zna vratiti na početak, i reći: sve što radiš je u redu, ali nedostaje jedan mali fragment, koji je bitan - nedostaje baza, da se sve to što gradiš i za što se zalažeš ima na što osloniti. I vrati biće na početke.

Ako biće odbija takvo vraćanje, sve što je činilo može postati poništeno…

Rekli smo da su bićima sve mogućnosti na raspolaganju, da trenutak odluke sve mijenja, biće je slobodno da bira i, ako ne pogriješi u izboru, otvaraju mu se neslućene mogućnosti; ali isto tako, ta tvrdnja ima i svoju suprotnost, a to je da je sve što biće postigne - u svakom trenutku uništivo. Sva postignuća se u svakom času mogu poništiti. I biće opet kreće od nule.

Strašno nam je kad vidimo napredna bića koja se tako, krivim odlukama, unazade, u ključnom trenutku nekom krivom odlukom sve svoje ranije napore ponište, a još je gore kad to odbijaju priznati, pa dalje glume učitelje.

D: Može li se reći da takvi, na neki način, propuste vječnost kroz prste? Da su s jedne strane tako pametni, a istovremeno tako glupi?

A: Budimo nježni, pa radije recimo tako slabi. Ne možemo reći da se radi o pomanjkanju želje ili htijenja ili spremnosti, nego se radi o pomanjkanju snage. Treba puno snage da bi se biće uspjelo usprotiviti zahtjevima svijeta, i to je odlika velikih duša. I sad ne želimo time reći da je netko sitna duša, nego da je slaba duša. Ili, nećemo reći da je slaba, nego da je nedovoljno jaka (smijeh).

Ali nama je, u ovom krasnom prostoru, na vrhu planine, na vrhu svijeta, touching the sky, osim što je tako jezivo hladno (smijeh), važnije potonuti u sebe. Dok ne naučimo živjeti u dva paralelna konteksta, moramo oscilirati, izmjenjivati vrijeme za svjetovnost, za koju smo rekli da je podloga nastojanja, i za duhovnost, za koju se obično u pretjeranoj brizi za svjetovnost ne nalazi vremena. A kad takvo izmjenjivanje poprimi ujednačeni ritam, možemo govoriti o sve-smislenom angažiranju.

Aspirant postaje sve vještiji u planiranju i izmjenjivanju angažiranja u svijetu s angažiranjem na duhovnom planu, izmjenjujući i povezujući funkcioniranje u svijetu s poniranjem u sebe, kompletirajući Nastojanje.