Dijalozi

O ljubavi i Bodhisattvama

Shifu Damir: Kad mi se čini da su se neki ljudi malo otvorili i povezali, pitam se hoće li uspjeti i međusobno surađivati…

Majstor Ananda: Nadamo se, ali smo i oprezni… Vrijeme nas ne brine, moramo biti sigurni da imamo kvalitetne potencijalne aspirante, pa neka to traje i deset, i dvadeset godina... Ne žuri nam se, jer kad jednom nekog prihvatimo, time preuzimamo trajnu odgovornost…

Koliko vidimo, ljudi su dosta labilni i - bez obzira što se Damiru čine otvoreni ili povezani - teško je predvidjeti hoće li se osposobiti za pojedinačni rad, pa za zajednički rad.

Individualni rad, pa ujedinjeni rad. Naizmjenično.

Kad radimo s potencijalnim aspirantima, ukazujemo im povjerenje i ljubav, i bdijemo nad njima… a i oni time sve veće obveze preuzimaju. Ljubav nije nešto što biće umrtvljuje, nego nešto što biće angažira. Nije kraj nego početak. Ljubav nije cilj, nego preduvjet. A to u svijetu kao da nije baš dobro poznato, jer se ljubav smatra ciljem, zadobivanje ljubavi se smatra ostvarenjem cilja… Koja pogrešna pretpostavka!

Trenutak kad biće osjeti ljubav, znači osjeti zaštitu, osjeti da nad njim bdijemo, da se može pouzdati - tu je početak.

D: Da, ljubav bi trebala biti početak angažiranja. I kad nešto s ljubavlju činimo, onda to dalje opet privlači ljubav i zaštitu...

A: I odgovornost. Osjetivši ljubav, biće mora osjetiti odgovornost. Da tu ljubav opravda. Kad osjeti ljubav, mora je opravdati. Često se pogrešno smatra da je ljubav održiva bez obzira na sve, pa se to i veliča kao nešto krasno, kao unconditional love, bezuvjetna ljubav. Ili, isto je tako pogrešno smatrati da se ljubav “zaslužuje”. Donekle da, ali je mnogo važnije da zadobivenu ljubav treba opravdati. Nije toliko važno kako se zaslužuje, koliko kako se onda opravdava.

Znači ljubav je preduvjet a ne cilj. I kad ljubav raste, raste, raste... prvo smo oprezni, prvo promatramo i biramo… Ananda nije indiskriminatoran; jako pažljivo procjenjuje gdje i kada i s kim i zašto. Ali, to su Anandine brige... odnosno radosti (smijeh). I te kako pažljivo procjenjujemo na koga i kako ćemo ljubav usmjeriti. Znači ljubav nije samo stvar srca, nego i stvar procjene.

D: Jedna kalkulantska ljubav...

A: (smijeh) Kad procijenimo da bi tu moglo biti željenih rezultata, onda to biće obavijemo ljubavlju. Ne bi imalo smisla ljubav indiskriminatorno širiti, emitirati i rasipati. Ljubav je energija, sposobnost, empowering tool, za koji treba paziti kome se daje.

Kad govorimo o ljubavi s Anandinog aspekta - dakle ne govorimo o ili samo o ljubavi srca, u smislu sviđanja i privlačnosti i zaljubljenosti, nego govorimo o ljubavi u smislu interakcije, u svrhu rasta duše. U svrhu osposobljavanja, omogućavanja ostvarivanja kontakta s dušom. To je ljubav. Ljubav je omogućavanje ostvarivanja kontakta s dušom.

Ako jedno biće ljubi drugo biće - ne mora se raditi o različitim planovima - recimo ako govorimo samo o dva bića na svjetovnom planu, samo ukoliko biće predosjeti mogućnost da će mu ta interakcija omogućiti rast duše, samo tada se to može nazvati ljubavlju.

Jer kada je ljubav, onda je rast, a kada je rast - onda je odabir.

Prije nego što se ljubav projicira na nekog, pogotovo kada miješamo planove, onda biće na nižem planu preuzimanjem obveze privlači ljubav. Takvom otvorenošću za ljubav se omogući dotok ljubavi. A biće na višem planu, davanjem ljubavi preuzima obvezu. Takvim preuzimanjem obveze s našeg plana se omogućuje kontakt. I u tom omogućenom kontaktu - ljubav raste. U toj interakciji biću može biti vrlo teško, ali mu je svrsishodno.

D: A takvo biće, koje se trudi, pa privuče Majstore, kad ga obaviju ljubavlju, postaje efikasnije u odnosima s drugima, jer ta ljubav dalje djeluje na druge da se otvaraju.

A: Kad potencijalni aspirant osjeti da je obavijen ljubavlju i shvati da nema nikakve prijetnje - kad shvati da je zadobio Majstorovu pažnju, time preuzima i odgovornost. I onda ljubav Majstora mora opravdati. Njegovo življenje u skladu s preuzetom odgovornošću će opravdati ljubav Majstora.

Možda ovdje treba naglasiti kako je ljubav pojam s kojim se općenito vrlo olako i lakomisleno barata, a u našem malom kružoku, krajnje oprezno. Kada je ljubav biću data, onda to biće oslobađa. Znači aspirant preuzimanjem odgovornosti priziva ljubav, a ne obrnuto, nije mu ljubav data da bi ga vezivala.

D: Ananda je jedanput rekao da, između muškarca i žene, ako postoji prava ljubav, onda se ta ljubav ne manifestira samo u odnosu s tom osobom, nego i unutarnjim otvaranjem...

A: A onda treba znati kako je dalje usmjeravati, usredotočiti, treba valorizirati; Ananda ljubav ne rasipa, nego “kalkulira”, procjenjujući gdje bi mogla imati namjeravanog efekta. Što da je usmjeravamo tamo gdje nema odjeka (smijeh). Ljubav je energija. Energije se ne rasipaju. Znači, na Anandinom planu, s ljubavlju smo jako, kako se to kaže, škrti - inače postaje bezvrijedna. To donekle objašnjava Anandin mali konflikt s Crkvom, odnosno njezinom interpretacijom kako se ljubav daje svima, svakom, stalno, uvijek. A to je koncept koji ne odgovara ni jednoj dimenziji - ni svjetovnoj, ni duhovnoj, ni Anandinoj. Ni na jednom nivou ne šljaka. To je nebuloza. I Crkva takvim nebulozama svoje lice kalja, i svoje Učenje omalovažava.

D: Znači ljubav treba “investirati”, da dobijemo neke dividende (opći grohot)

A: Ljubav nije commodity niti je ulog. Ljubav je interakcija. Znači ljubav nije data bez spremnosti aspiranta. Ananda ne može prigrliti sasvim neosviještenog aspiranta, ali može obaviti ljubavlju aspiranta koji, još ni ne osjetivši ljubav, prihvati odgovornost. Prihvaćajući odgovornost, osjeti ljubav - ne kao nagradu, nego kao poticaj za Nastojanje. Majstorova ljubav nije snubljenje; Ananda ne voli da bi time pridobio, nego voli jer su ga aspiranti pridobili, jer su spremni, jer su ga dočekali... I onda, voleći ih, ih osnažuje, da bi tu svoju čežnju mogli aktualizirati. A ta čežnja nije na Anandu usmjerena - nego je Anandina ljubav onda toj čežnji hrana, a čežnja ne smije biti usredotočena na izvor te ljubavi, nego na one oko sebe. Ananda ljubi aspirante. I što to znači? Da aspiranti trebaju uzvratno ljubiti Anandu? Da se tako uzajamno ljubimo i nitko ništa ne profitira?

D: Da, to razumijem, Ananda želi da aspiranti onda ljube svijet i da svijetu postanu korisniji...

A: Onda to postaje lančani proces. A ljubav uzajamna, koncentrirana jednog na drugo, je često jalova. I to je prava jalovost - i u braku s desetoro djece, ako se interakcija samo vrti u krug, razmjenjivanje, ja tebi-ti meni, to je krajnja jalovost. Trebalo bi biti: ja ljubim tebe da ti ljubiš druge. Što nije nevjera niti nelojalnost. Ne znači da Damir nije Anandi vjeran zato što voli svoje studente. Nego upravo time opravdava Anandinu ljubav - jer je prenosi.

I tu bića nailaze na problem, jer ne shvaćaju da samo takva ljubav oslobađa, i da se time ne umanjuje. Nego misle da moraju ljubav automatski usmjeriti natrag na onog od koga je primaju i to je zatvoren krug. Što može biti ugodno, ali za svijet jalovo.

Ako se aspirant želi, svjesno, dobro znajući što čini, isključivo na Izvor koncentrirati, i to je u određenim situacijama prihvatljivo. Određeni, bhakti-orijentirani adepti, askete, bodhisattve, su usmjereni isključivo na Izvor, i zato ih svijet ne razumije, jer se za svijet nisu pobrinuli i nisu marili dovoljno da bi prilagodili metode, da bi ih se bolje razumjelo.

D: Ananda je to jednom objasnio i rekao da se prvo treba koncentrirati na sebe, da bi se onda moglo koncentrirati na druge, objašnjavajući razliku između bodhisattve i...

A: Je li Isus bio bodhisattva?

D: Da? Jer je nakon postignuća odlučio ostati i pomagati ljudima?

A: Ne. Bio je, ali u svojoj prethodnoj inkarnaciji.

D: A u onoj za koju znamo, se posvetio samo prema gore?

A: Samo prema dolje. U prethodnoj je bio bodhisattva koji se onda vratio, žrtvujući, prilagodio datim okolnostima. Koji se onda još jednom inkarnirao, ne kao bodhisattva… I zato kažemo da Isus nije bodhisattva, iako mu je bilo na izbor što god hoće. Bodhisattva može, iz ljubavi, izabrati taj put. Isus nije, u svom životu o kojem se priča, bio bodhisattva. Ali u svom prethodnom životu jest. I utoliko je još veći...

D: Može li se oboje postići u istom životu, postati bodhisattva i posvetiti se drugima?

A: Teško. Recimo ovako: bodhisattva se ne može posvetiti drugima, jer ako svijet prepozna bodhisattvu, bodhisattva se svijetu ne može posvetiti. Može mu se posvetiti tek kad se vrati neprepoznat. Slično kao kad biće postigne neke svjetovne uspjehe ili titule i onda ih se poželi odreći i postati nitko i ništa - to je teško, nemoguće. Isto tako, bodhisattva se teško može u istom životu odreći svog statusa, a mora ga se odreći, pa se mora vratiti neprepoznat kao bodhisattva da bi se svijetu mogao posvetiti. Velika je stvar postati bodhisattva, ali još je veće biti bodhisattva a ne vratiti se kao bodhisattva.

D: Kako se zovu oni koji se tako vrate?

A: Zovemo ih Krist. To je simbol spremnosti na takvu žrtvu. Drugi puno postignu, kažu nešto malo i - odoše. A Krist postigne i vrati se... U višim dimenzijama, u našim relacijama, lako je biti bodhisattva. Jer ono što je na jednom nivou vrhunski domet, to je na sljedećem nivou početak. I što je na našem nivou početak je, s nižeg nivoa gledajući, vrhunsko postignuće. A s našeg aspekta gledajući, sasvim normalno.

I onda, što bodhisattve na našem planu čine? Idu dalje! Jer postati bodhisattva nije kraj puta, kako se to čini s nižeg plana, nego početak sljedeće faze, sljedeće etape na putu, prema sljedećem stupnju prosvjetljenja...

D: Znači postoji više stupnjeva prosvjetljenja?

A: Da.

D: Znači Isus je bio bodhisattva koji se vratio ali ne kao bodhisattva?

A: Jer je, kao bodhisattva, na Anadinom planu dosegao sljedeći stupanj prosvjetljenja, i onda se opet inkarnirao. Što nije laka odluka. Što je brrr, ufff, bljak. Jednako teško kao, na primjer, kad bi biće u društvenim terminima postiglo sve časti i onda se odlučilo svega odreći i postati prosjak.

D: Da li je u povijesti svijeta bilo mnogo bodhisattvi?

A: S Anandinog gledišta, relativno je lako postići prosvjetljenje. Biće se malo trapi, malo se žrtvuje, malo se zalaže za druge i eto ti ga na - bodhisattva! Ili se malo osami, meditira, i eto ga - bodhisattva! Znači, sa sljedećeg aspekta gledajući, bodhisattva je početni stupanj. Ako na primjer sve gradiramo u sedam stupnjeva - lijep broj, pa recimo da je u gradaciji od sedam stupnjeva, bodhisattva prvi stupanj. Najviše dostignuće svjetovnog plana je najniže dostignuće Anandinog plana. Time se ne treba zamarati, nego samo da podsjetimo kako je sve relativno.

D: Pitam zato jer stalno čitam kao ovaj se prosvijetlio, onaj se prosvijetlio, kao da je svijet oduvijek bio pun prosvijetljenih…

A: Da, istina je da je bilo puno prosvijetljenih, što potvrđuje da je prosvjetljenje moguće i ostvarivo i postizivo. Prosvjetljenje je, s Anandinog gledišta, lako postizivo. Svako biće, imalo svjesno, biće koje osjeti dušu, koje osjeti želju da kontakt s dušom uspostavlja, može u roku od deset, najviše petnaest godina, ostvariti kontakt, prosvijetliti se, postati bodhisattva.

Deset, petnaest godina, pa to nije ništa. Znači svaki svećenik, redovnik, može, ako želi, bez obzira koja mu je titula ili status dodijeljen u datoj hijerarhiji, može postati bodhisattva - svojom odlukom i željom, zalaganjem i koncentriranjem na vlastiti razvoj, razvoj u smislu uspostavljanja kontakta s dušom. I svako biće, odlučivši: ja želim isključivo raditi na tome da uspostavim kontakt s dušom i oplemenjujem, pročišćavam taj kontakt, može u roku od deset, petnaest godina tops, Ananda tvrdi, postati bodhisattva. Pa nije čudo da ih u povijesti svijeta ima puno, jer je bilo mnogo posvećenika. Istinskih. A istinski posvećenik, za deset-petnaest godina, postaje bodhisattva.

D: I obično se više ne vraćaju, ne inkarniraju?

A: Jer ih sljedeći nivo toliko zaokupi… kao što zemaljski nivo može zaokupiti čovjeka, kao što ga zaokupi uspjeh, karijera, biznis, obitelj, biće koje ima dobar posao, dobru ženu, finu djecu, najčešće ništa dalje ne traži. Tako i bodhisattvu zaokupi…

D: Smatra li Ananda da bi se takav bodhisattva trebao vratiti?

A: Teško je reći. Bodhisattve imaju posla, ne može se reći da nemaju i da ovdje motaju palce i dokoličare. Imaju svoje zadatke i dužnosti na svom planu. Kao na primjer vrtlari na zemlji - bodhisattve su vrtlari kod Anande. Vrtlari kod Anande. Voli ih i cijeni ih jer voli svoj vrt. Ali ih ne smatra za nešto što nisu. Nego ih cijeni zbog onog što jesu. Ne omalovažavamo bodhisattve, samo prepoznajemo njihovo mjesto i ulogu. Znači, vrhunski domet jednog plana, predstavlja početnu točku sljedećeg plana. I to treba imati na umu. I biti vrhunski majstor na svjetovnom nivou, znači biti pripravnik pripravnika na sljedećem nivou.

D: Onda Ananda od aspiranata želi da teže prosvjetljenju a da se istovremeno posvete svijetu?

A: Ananda želi da aspiranti prije svega shvate koliko je to sve relativno. I da znaju da usredotočivanje na vlastiti razvoj, uspostavljanje kontakta s dušom i oplemenjivanje kontakta s dušom vodi bodhisattvizmu - što nama, samo po sebi, nije prioritet. Bodhisattva znači biti pripravnik na sljedećem planu. A nama je namjera kompletno nastojanje. I aspiranti koji rade na sebi i rade na duši, rade na svijetu i rade na datom kontekstu. A bodhisattva može postati svako biće koje se odriče svijeta, koje negira svijet, ili ignorira svijet ili prezre svijet. Jedno od najuspješnijih sredstava za postizanje bodhisattvizma je prezreti svijet. Po Anandi, prezir kao stav nije preporučljiv. S druge strane, ne smijemo omalovažavati one koji prezru svijet zbog vlastitog rasta. Ne smijemo prezirati one koji preziru (smijeh).

D: Onda je Anandin način ustvari kompletniji?

A: Radije recimo da je upotrebljiviji. Ne treba reći da je neki način manje ili više kompletan, jer imamo mnogo varijacija. Biće može na primjer reći: ja nemam vremena za sve, moram izabrati, odlučiti, moram se opredijeliti. I ja se opredjeljujem za dušu. I tko mu smije reći da to nije pravo opredjeljenje? Nitko, jer to, za to biće, jest pravo opredjeljenje. Ali ako biće smogne snage da se opredijeli za dušu, a istovremeno ne zanemari svijet, onda raste neusporedivo više - a hoće li postati bodhisattva mu postaje irelevantno. Ali će na Anandinom nivou zadobiti više “pluseva” nego da na taj nivo stigne kao bodhisattva.

D: Kao vrtlar.

A: Nego će možda doći kao landscape architect (smijeh). Svijet ga možda neće ni prepoznati kao bodhisattvu, ali će nama doći kao šef bodhisattvama. To je tako i smiješno i žalosno, kad se vidi da su sva ta mjerila poremećena, pobrkana… Ono što ljudi smatraju najvišim, može biti najniže, a ono što smatraju najnižim, može biti puno kompletnije od toga što im se čini kao najviše. Ne-težiti vrhuncu može biti puno kompletnije nego usredotočivanje na taj vrhunac - koji je relativno lako ostvariv svakom biću sposobnom za odluku. Svako biće koje odluči: od sada me samo duša moja zanima, i ništa drugo - deset-petnaest godina tops, eto ti ga na, bodhisattva. Samo što je to i apsurdno i jalovo - bodhisattva, pa što onda? Ljudi se dive bodhisattvama, a bodhisattve za svijet tako malo čine. Jer je bodhisattva onaj koji je isključivo na vlastitu dušu i kontakt sa dušom i oplemenjivanje tog kontakta usredotočen. Usredotočen na vlastiti rad. I što to svijetu znači osim tuge?

Takvo se plemenito biće od svijeta okrene, a svijet ga zbog toga slavi, koji apsurd. Svijet ga slavi zbog toga što ignorira svijet. Mi ga cijenimo kad postane bodhisattva, pa se odluči vratiti kao prosjak. Ananda cijeni sposobnost za downgrading, ako je u svrhu bolje efikasnosti. Cijenimo kad biće, umjesto da previše razmišlja o upgrading, o duhovnim postignućima, više razmišlja o tome što sa existing grading može postići, kako biti efikasniji.

D: Shvatio sam da je to Anandina namjera.

A: Davno smo rekli, ne putuje se u gomili. Putuje se kao pojedinac, tako aspirant putuje. Ali isto tako, ako aspirant stalno i isključivo tako putuje, onda samo postaje bodhisattva. Zato podsjećamo, treba svoje apetite i napor u tom smislu usporiti i dati se malo u širinu. Zašto to?

D: Jer su, bez obzira na sve, i drugi - ja, dio mene?

A: Ali zašto bi netko pomagao drugima da do Izvora stižu, ako se može sam za Izvor zalagati i postati bodhisattva?

D: Jer nisam ja samo ja, nego vidim druge kao dio sebe, odnosno sve nas kao dio nečeg drugog...

A: Zato jer ljubav ne smije biti samo okrenuta prema gore, nego ljubav mora biti pješćani sat. Ljubav mora biti primanje i davanje. Ako je ljubav samo uzvraćanje, onom od čega se prima, onda može rezultirati bodhisattvizmom, ali ne može rezultirati evolucijom društva. Evolucija društva stvara preduvjete za evoluciju duše, za pravu evoluciju svijeta.

D: Da, jer je plan da svi stignu.

A: Plan je da svi stignu. Među bodhisattvama se, tu i tamo, nađe neki koji shvati da se treba okrenuti prema dole da bi se išlo prema gore. I takvi bodhisattve dolaze u pomoć svijetu. I zovu ih “spasitelji”, tako ružan, zavaravajući naziv. Ali, poanta je u tome da je sve relativno i da i ono što se čini kao najviši domet, može biti tek preduvjet za nešto drugo. Zato aspirantu kažemo: ne oholi se zbog svojih dometa. Budi radostan zbog njih, jer su oni preduvjet za nešto drugo. Aspiranti uče da je svaki domet tek preduvjet za sljedeću fazu, i to ih održava na putu trostrukog zalaganja i skromnosti. Ako se uzohole, sve prestaje. Adept se rijetko uzoholi, jer zna da je svako postignuće ustvari uvođenje u sljedeći nivo. Pa ostaje skroman i zahvalan jer je primljen u sljedeći nivo, a ne ohol i arogantan jer je na svom nivou postigao najviše što se može.

Istinski aspirant ne teži postizanju najvišeg na jednom nivou, nego teži balansiranom rastu kroz nivoe, da bi te nivoe ujedinio.

D: Znači svaki pomak prema gore se treba reflektirati prema dolje.

A: Da. Svaki pomak prema gore bi trebao osposobljavati za korak unatrag, ako je potrebno. Samo oholice nisu spremne ni u stanju učiniti korak unatrag. Znači što sam više to sam niže. Što sam veći to sam manji. Što sam mudriji to sam skromniji - i to smo bliži. Majstor-aspirant može jednako dobro raditi i s najtužnijima, s bolesnima, ludima, starima, onemoćalima, nesposobnima, glupima, i ophoditi se na način koji ih smiruje, time otklanjajući tugu u svijetu. Tuga se ne otklanja oholjenjem, nego razumijevanjem, a razumjeti može netko tko je došao gore i vidio dolje i svjesno se vratio.

Život je tako kompleksan… Ali Ananda ne gubi strpljenje. Znamo što želimo, a nismo slijepi za okolnosti. Aspirant, isto tako, uvažava okolnosti, ali nastavlja u pravcu za koji se opredijelio.

D: Znači aspirante treba stalno usmjeravati u pravcu na koji su pristali...

A: Sagledavajući svoje propuste. Propuste poput ogorčenja, žaljenja, osjećaja krivnje, mržnje, netolerancije… takve propuste se ispravlja razumijevanjem ili opraštanjem. Ako biće kaže: ja sam doživljavao toliko grubosti, i na to kažemo: točno, pa što onda? A pitanje je kako tu grubost poništiti, kao da je nije bilo.

D: Ananda je rekao da žrtva nasilja obično ostaje čista, jer time što je žrtva je već odradila svoje.

A: Ali je boli. A kako tu bol odagnati da biće ne bi kočila? Opraštam, opraštam, opraštam. Ne traži se od bića da niječe doživljene boli, da niječe grubosti, nego da ih prepozna i kaže: da, ali opraštam. Da prepozna sve nanešene mu boli u svoj njihovoj ružnoći i kaže: opraštam. Opraštam jer nemam snage da se više s tim bakćem, nemam snage da se osvećujem, nemam snage da pokušavam bićima dozvati u pamet što su mi učinili, nego kaže - ja odoh, odoh, makne se od onih koji mu nanose bol, ali opraštajući im. Ne konfrontirajući se, ne pokušavati grubijane nadlajati, nadmudriti, ne pokušavati dokazati tko je u pravu, nego reći: nije važno tko je u pravu, sve opraštam i pustite me na miru (smijeh). Sve vam opraštam, da vas se oslobodim. Sebičan razlog, opraštam da vas se oslobodim; jer mi energija treba za nešto drugo, opraštam, ne zato jer sam tako silno dobar, nego zato jer imam prečeg posla.

D: Stvar izbora.

A: Opraštam jer su to sve svjetovne, lukave smicalice, kojima se biće želi zarobiti i zadržati u vječnoj interakciji. I reći: ja odbijam biti sudionik u takvoj prizemnoj zavrzlami bilo koje vrste, etničkoj, vjerskoj, obiteljskoj… Pustite me, opraštam vam, daleko vam kuća (smijeh).

Biće kojem je nanešena nepravda, kad ga snađu takve misli, neka se našali samo sa sobom, neka se nasmije, samo bez težine, bez optužbe, bez želje za osvetom, bez grijeha, neka ostane čisto, da sebe sačuva. Neka sebe čuva. Ne treba druge kažnjavati, jer su se duše grubijana već same pobrinule za vlastitu kaznu. Ne treba kažnjavati. I kad shvati da ne treba kažnjavati za sve grijehe koji su mu nanešeni, da kaže primio sam te tuđe grijehe i opraštam. I to je takvo oslobađanje, time se silna snaga oslobađa, koja se onda može primijeniti u konstruktivnije svrhe.

Ovakav stav u osobnim relacijama nema veze s onim što smo ranije govorili, da aspirant u društvu, u svijetu, treba znati reagirati, treba procijeniti kad uzvratiti, zauzeti stav, angažirati se, ali to je drugo pitanje. Kad se radi o osobnim problemima koje biće vuče iz djetinjstva, treba znati oprostiti da bi se time oslobodilo. U osobnim odnosima ponekad treba prešutjeti, oprostiti, zaboraviti. Da se ne bi gubilo energiju na nadmudrivanja i dokazivanja tko je bio u pravu. Vrlo važno. Čak ih je spremno i ostaviti u iluziji da su u pravu. Aspirant se mora osloboditi osobnih frustracija, i koncentrirati se na ono što mu je dato, a ne na ono što mu je uskraćeno.

Bića stalno nešto cvile, ah, mene nisu dovoljno voljeli, ah, mene nisu štitili, meni je bilo strašno… aspirant se ne želi gnjaviti s nekim kvazipsihološkim natezanjima i analizama nesretnog djetinjstva.

D: Onda bi se potencijalni aspirant prvo trebao osloboditi takvih frustracija?

A: I to bi pripravniku u prvih nekoliko mjeseci trebao biti lajtmotiv u meditaciji. Opraštati. Da se sve te težine koje ga pritišću odagnaju, opraštanjem. Opraštam toj duši koja ima vlastiti put. I taj put nas se ne tiče, da li će biti kažnjena smjesta ili za tristo života, nakon što oprostimo, to nas se ne tiče. I što smo sami zgriješili, i to opraštamo.

Biće više niti samo sebe prekorava, niti samo sebe muči, niti druge optužuje.

Meditacijom se biće pročišćava. I svaki put u meditaciji kaže: opraštam.

Kad uspije oprostiti sebi, oprostiti drugima, oprostiti sve, svima, bilo čega da se sjeti, neka ga zaboli, i neka u tom trenutku, kad ga najviše boli, kaže: opraštam! Time se oslobađa.To pomaže i onom tko nas je povrijedio, ali to je nusprodukt. Iako i to, da mu pomaže, nam je isto namjera, pomoći griješnicima, grubijanima, sebičnjacima, ali ne prvobitna namjera da bismo se na to koncentrirali. U početku se aspirant koncentrira na vlastito pročišćavanje, da se i otvori i osposobi za daljnji rad. I kad ga, ubuduće, netko povrijedi, ode. Bez optuživanja. Znajući im oprostiti. I to je majstorstvo. Da se ne bi gubilo energiju. Znači biće treba raditi na tome da čisto ide dalje. A čisto znači čisto od bijesa, od mržnje, od ogorčenja, od želje za osvetom. I svaka takva misao treba biti predmet meditacije. A svaku takvu misao treba u meditaciji završiti afirmacijom - opraštam. I kad biće doista osjeti opraštam, onda je osposobljeno da krene dalje. A ne da ostaje sa svojim mučiteljima, na njihovom nivou. Ne smijemo mučiteljima dozvoljavati da nas koče, holding us back. S druge strane, ne smijemo postati arogantni i reći ti mučitelji nas ne zanimaju. Nego ti mučitelji su jadna bića, koja nisu naša briga. Ima drugih koji su za njih zaduženi…

Aspirant treba znati svoju ulogu u svijetu. I njegova uloga nije koncentriranje na mučitelje. A da se ne bi koncetrirao na mučitelje, mora im oprostiti.