O Uskrsu, 2005.*** Shifu Damir: Da, ali ljudi nemaju pojma da treba raditi na tri plana, to nikada nisu čuli. Majstor Ananda: Nije važno ako nisu čuli, čim dođu u Anan-Do čuju da se tu podučava trostrukost. Trostrukost znači uz vježbanje ide i teorija - a to znači napor da se nešto pročita, da se nešto sazna i da se o nečem misli, i napor da se malo stiša, da se malo meditira, da se malo uroni u sebe. Ako netko kaže: ‘ali ja bih samo vježbal’ - onda Anan-Do nije za njih. Ananda ne vidi nikakav pomak - ako se pokušava kroz pokret doseći mudrost. Dok god se nešto kreće u domeni pokreta, ne može uključivati mudrost. Znanje i učenje kroz nešto što je općeviđeno ili općeprepoznatljivo samo kao vježba. I ako je toliko vulgarizirano, osiromašeno i razvodnjeno i srozano samo na vježbu - postaje smiješno trubiti i uvjeravati ih kako to zapravo nije samo vježba, to je filozofija i to je puno više. Zašto bića tako bistra, tako talentirana, i pametna i obrazovana i sposobna - sa svim preduvjetima obdarena bića tako uporno ne vide. Ne uspijevaju uvidjeti neke očite stvari, jednostavno ne vide ono što je najbitnije. Bića traže lakše puteve. Bića izmiču. Žele izmicati. Žele prianjati za ono što im je ‘genetski’ ponuđeno (smijeh), sklonosti koje su im date, s kojima su došli, u kojima se osjećaju udobno, koje su im prirodne, prirođene, poznate, neki talenti iz prošlosti, i onda se za to zalijepe i u tome mogu ‘excel’, u tome mogu sve više napredovati i to ih sve više ponosom ispunjava, sve više ih oduševljava, i to im je propast. Bića
koja su zalijepljena za fragment - odbijaju sagledati širu sliku. Bića
koja vide širu sliku - odbijaju se konkretno angažirati u određenom
fragmentu. Znači ostanu ili beskrajno ograničena - ma kako usavršena
u tom fragmentu - ili ostanu totalno rasplinuta, nepraktična, i ne uspijevaju
to prerasti. Ne uspijevaju pronaći S, ne uspijevaju probiti spojnicu,
ne uspijevaju povezati svoj odabrani krug djelovanja ili bivanja ili
angažiranja i ne shvaćaju koliko je svo to angažiranje uludo, uzaludno,
jer je jednoaspektno, i tvrditi da, da, ja sam za dvoaspektnost, i smatrati
da je promjena neka, neka banalna promjena, promjena prehrane, promjena
rasporeda i ritma dana, promjena odjeće, imidža i simbola - i kaže evo!
Ja sam se promijenio! Gle, evo, zar nisam pokazao… Kako? Birajući opet
yang u yangu, ili yin unutar
yanga, yin koji nema veze s yinom, nego samo malo blaži
yang koji se predstavlja kao yin. I žele zavarati i sebe i nas i žele
takve neke gluposti ponuditi kao dokaz, tvrdeći: evo, ja se mijenjam!
A ne mijenja se, nego se zavarava da se mijenja, a samo modificirajući
to isto u čemu već jest. A ne uvodeći ono što mu nedostaje, ne izbacujući,
ne eliminirajući ono čega je previše. *** … Treba znati razlikovati fate and free will. Treba znati prepoznati i razlučiti date predispozicije iz kojih ne možemo, od onih koje su nam date na izbor. Znači ako je netko rođen u familiji riđih ljudi nježnog tena, s pjegama, i htjeti biti tamnook, tamnokos, je apsurdno, jer mu je genetski predodređeno da bude riđi, blijedi pjegavac. I ako je rođen u familiji niskih nekih patuljaka, htjeti biti košarkaš je vrlo glupo, jer je genetski predisponirano da bude nizak. I prepoznavajući takve svoje nepromjenjive uvjetovanosti, od onih koje može mijenjati, znati što može, gdje ima neograničene mogućnosti, i onda se aktivirati u onom u čemu ima neograničene mogućnosti. To je mudrost aspiranta. A ne reći ja imam male grudi, idem da mi napumpaju pa da imam velike grudi. Jer onda biće niječe svoju prihvatljivu uvjetovanost. Prepoznati date uvjetovanost i onda, surađujući u toj uvjetovanosti, iz te uvjetovanosti doseći namjeravanost… namjeravanost se odnosi na duhovne sfere, a ne na fizičke prohtjeve. Znači, ako se biće zatekne u određenim fizičkim okolnostima, i ima određene duhovne apetite i aspiracije, i zalaže se za to svoje namjeravano, duhovno stanje, onda se - posežući za tim duhovnim stanjem - ta želja povratno mora odraziti na materijalnost. I biće svoje okolnosti mijenja, date okolnosti mijenja. Čak i na gore. Ako zna da mu postojeće, jednom prihvaćene, davno odabrane okolnosti - više ne služe za rast. Onda se radije opredjeljuje, prihvaća privremeno gore, clean slate, otpočetka. Radije i početi ispočetka, radije nego mrljavljenje u datim okolnostima, ako shvati da nikamo ne vode. I to je dobra misao za kontemplaciju. Što je promjenjivo, a što nije promjenjivo. Pogotovo u preduskršnjim kontemplacijama. Uskrs je najvažniji dio godine. Uskrs je život i smrt. Uskrs predstavlja najvažniju dualnost. I bića biraju. Da bi živjela - moraju umrijeti. Da bi živjela kao aspiranti, moraju umrijeti kao mlitavci. Jer aspirant je proaktivno biće - na svim planovima. I reći: ja želim biti aspirant, a ostati preplašeni mlitavac, nije aspirant. Nego je možda željni neznalica. I onda ga treba malo ponukati, da se zapita, u doba korizme, u doba najsvetije faze godine, da se preispita, što znači umrijeti, što znači živjeti? Zašto moramo umrijeti da bismo živjeli? Zašto je Majstor umro da bi živio? Zašto je Majstor morao umrijeti? Zašto je morao tako bolno umrijeti, da bi mogao oživjeti u život vječni? Da li je mogao postići slavu nebesku da nije tako bolno, tako jezivo umro? I da li je to možda neki hint? Da li možda i ja, kad bih htio oživjeti, moram neku bolnu smrt proživjeti? Ako želimo živjeti, za sve ćemo biti spremni umrijeti. Za sve ću umrijeti, ako treba, za svoju karijeru, za svoju mamu, za svoju domovinu, za sve ću umrijeti ako želim za Njega oživjeti. Jer za Njega oživjeti je za sebe oživjeti, za sebe, svoj viši, svoj Namjeravani, svoj pravi Ja. I za to je biće spremno žrtvovati svoje uvjetovanosti. Makar i svjesno odabrane i s radošću odabrane i s radošću godinama njegovane odabire, bilo pa prošlo, sad je dosta, više ne. Shifu Damir: Kako je to lijepa analogija. Majstor Ananda: … To je naš Shiva. To je Shiva - biće uvijek mora umrijeti za nešto. Ljudi ne žele umrijeti za svoje ustaljene navike, za svoje načine, za svoje izabrane udobnosti, ljudi ne žele umrijeti. Ali ako ne umru, ako ne pristanu umrijeti, ako ne odluče umrijeti - pa makar i mrmljajući… i Majstor je mrmljao… joj, zašto… ali je umro, pristao umrijeti, htio umrijeti, ne s pretjeranim entuzijazmom i radošću (smijeh), ma kako da se to kasnije malo promijenilo, idealiziralo, tako da danas, što kaže Amadeo - od klera više nitko ne vidi Isusa - neka onda kler zanemari, jer Majstor je Majstor i svakom može direktno govoriti, svojim iskustvom, svojim životom, svojim primjerom. A taj primjer kaže - ako želiš živjeti, moraš za neke stvari umrijeti. I što je tu tako teško shvatljivo? Shifu Damir: Ljudi ne vide razlog zašto bi morali umrijeti za svoje navike i mijenjati načine, umrijeti za ono na što su naučili i što im je poznato, u čemu se osjećaju sigurno. Majstor Ananda: A još je važnije, ono što Damir kaže - imperativ vremena. Uzimajući u obzir imperative vremena. I ako kažemo Uskrs kao najvažniji dio godine, i najdublji, najznačajniji, s najvećom simbolikom, najizražajniji, najočitiji… sve naj, jer tu su sažete sve misterije… Božić… manje-više… rodilo se dijete, vrlo važno… što je kasnije s tim djetetom bilo… Shifu Damir: … u koju je školu išlo (opći smijeh)… Majstor Ananda: … kako je to dijete završilo, kako je ta beba postala veliki muškarac (smijeh)… zanima nas ta neka faza, tu negdje, kada to dozre, kad beba i dijete i mladić postaje misaono biće koje ima i slobodnu volju. Koje ima slobodnu volju i ne zaboravlja svoju čežnju. Taj moment nas zanima, i u tom momentu smo ljudima na usluzi, da ih pokušavamo malo podržati i malo ohrabriti, potaknuti u toj čežnji, da ih malo pogurnemo, da se odvaže i odaberu, da napokon odaberu Sebe. Da odaberu Sebe od svih silnih taloga… od smeća koje im sprečava da prodru do Sebe, da dopru do Sebe. Od svih tih zagađujućih vibracija… Shifu Damir: Da im kažemo: makni smeće da dođeš do sreće (smijeh) Majstor Ananda: Upravo tako. Makni smeće da dođeš do sreće. O tome smo govorili kad smo spominjali sendvič i smeće u sendviču i tako nešto slično smo govorili, kako ljudi samo te naslage smeća njeguju, i naslage smeća, smeće na smeće, i sloj na sloj, u nadi i očekivanju da će im sljedeći sloj smeća nešto malo neutralizirati to već nataloženo smeće… Shifu Damir: …pa svoje smeće zovu smećeko, tepaju vlastitom smeću… Majstor Ananda: …drago smeće (grohot)… i okite se tim smećem i uživaju u tom smeću i to im počne djelovati kao ukras, odjednom povjeruju da je svo to smeće poželjno i ponosno ga izlažu i počnu jedni drugima zavidjeti na smeću i sami žele nagomilati još više, da imaju još više smeća nego taj susjed. Shifu Damir: Keeping up with the Joneses. Majstor Ananda: Da, međusobno se natječu, po smeću, da. Jer to keep up with the Masters, to nije tako privlačno. O
tome smo govorili, ali ljudima promakne. Spominjali smo umiranje za
stare načine, umiranje za navike, umiranje u smislu uništavanje i zamjenjivanje
- da bismo nešto novo mogli posaditi, moramo prvo nešto iščupati, osloboditi
prostor... |
